O muzeju

Zavičajni muzej je otvoren 1961. godine i nalazi se u drevnoj palači Bigatto, dovršenoj 1639. godine, u buzetskoj starogradskoj jezgri. U njemu se čuva vrijedna arheološka, etnografska, kulturno - povijesna, umjetnička i druga građa važna za Buzet i Buzeštinu. Za posjetitelje su otvorene arheološka zbirka s lapidarijem, etnografska zbirka u kojoj su izloženi različiti poljodjelski alati, stara buzetska kuhinja, narodne nošnje Ćićarije i Buzeštine i tkalački stan, ostavština Slavomira Cerovca - Mira Blažinčića, izložba o antifašističkoj borbi Buzeštine i o glagoljici, te galerijski prostor u kome se održavaju likovne i druge povremene izložbe. U dislociranim prostorima u starome gradu otvorene su i stara gradska kovačnica, pekara, radionica za izradu češljeva od roga, zbirka vatrenog i hladnog oružja iz ostavštine Slavomira Cerovca.

Izvor: PUO Buzet

 

Glazbena zbirka Zavičajnog muzeja u Buzetu

Saša Nikolić, Zavičajni muzej Buzet

Izvor: Ivetić, Marija (2012). A njihova glazba u vremenu traje...Iz glazbenih zbirki Muzeja grada Pazina i Zavičajnog muzeja Buzet. Muzej grada Pazina, Pazin-Buzet.

Glazbena zbirka buzetskoga Zavičajnog muzeja u svom opsegu nije prevelika. Sastoji se od glazbenih instrumenata. notnih zapisa, uređaja za snimanje i reprodukciju zvuka, nosača zvuka te drugih muzejskih artefakata koji se odnose na glazbu i glazbenu povijest Buzeštine, a koji su redom prikupljeni i potječu s toga područja.

U širem smislu pojam Buzeština odnosi se na sjeverni dio kontinentalne Istre i danas ona obuhvaća područje grada Buzeta te općinu Lanišće i manji dio općine Oprtalj. Za razliku od ostalih krajeva Istre, u kojima odzvanja dvoglasno solističko pjevanje "u dva", odnosno "na tanka i debelo" i dvoglasna duo-svirka na sopelama (roženicama), na Buzeštini se susreću tri različita stilska izražaja: spomenuto pjevano i svirano dvoglasje, zborsko"bugarenje" i glazba za ples što je izvode"gunjci" ili "gunci".[1]

Početkom prošloga stoljeća, kada  su etnomuzikolozi počeli intenzivnije proučavati narodnu glazbu Istre, zanimali su se gotovo isključivo za tip glazbe koJi je u stručnu terminologiju ušao pod nazivom "istarski"; a koji još zovemo pjevanjem "na tanko i debelo'', ili "u dva". Tom glazbenom izrazu u potpunosti odgovara niz i odnos tonova na sopelama (roženicama).[2]

Na Ćićariji je prisutan i glazbeni izražaj različit od ovoga,a koji se najčešće naziva bugarenjem, iako  stanovnici Ćićarije ne koriste taj termin.[3] Prema Slavku Zlatiću, bugarenje ''prvobitno znači pjevano oplakivanje nekoga, izvanobredno naricanje za nekim".[4] Ono zvuči dvoglasno, a izvodi se skupno.

Treći je stilski izražaj glazba za ples koju izvode"gunjci" ili "gunci", a čini se kako se u lstri, pa taka i na Buzeštini, pojavio zajedno s austrijskom upravom nad Istrom početkom 19.stoljeca.[5]  Temeljna su glazbala gunjaca bajs i violina (vijulin), a kasnije im se pridružuju mali klarinet - klarin i dijatonska harmonika trieština.[6] Oni svoje polke, valcere, mazurke i marće (koračnice) prvobitno izvode na svadbama, seoskim sajmovima i plesovima.

S  druge pak strane, na inicijativu  narodnjaka  Ivana Sancina, Janka Gregorca, Kazimira Rade i Vinka Šepića, u Buzetu je 1905. godine osnovano Glazbeno društvo "Sokol" koje djeluje sve do današnjih dana.

Glazbeno je društvo "Sokol"osnovano u vrijeme preporodnog razdoblja kada su i buzetski Hrvati težili ostvarivanju svojih prava i rješavanju krize nacionalnog identiteta. Naime,krajem XIX. stoljeća buzetska je općinska uprava bila pod vlašću Talijana koji su, iako u manjini, nastojali što više obespraviti hrvatsku i slovensku većinu, a u tome su im svesrdno pomagali domaći talijanaši.

Tek kada je 1887. godine izabran prvi hrvatski načelnik buzetske općine, narodnjak Fran Flego,a zatim 1894. i dr. Mate Trinajstić, položaj Hrvata i Slovenaca na Buzeštini postao je nešto bolji. U razdoblju koje će uslijediti buzetski narodnjaci osnivaju Hrvatsku Čitaonicu u Buzetu (1888.), Poljoprivrednu zadrugu (1893.), Posujilnicu - Društvo za zajmove i štednju (1897.), hrvatske škole u Buzetu (1890.), Brgudcu (1896.), Sovinjaku (1899.), Livadama (1901.), Humu (1905.), Ročkom Polju (1911.) i drugim mjestima na Buzeštini, Narodnu čitaonicu u Vodicama (1904.), Sokolsko društvo u Buzetu (1905.). pjevačko društvo "Mirna" u Zrenju (1906.), Narodni dom u Roču (1906.), Narodni dom i zadružni vinski podrum u Buzetu (1907.), Hrvatsku čitaonicu  u Lanišću (1908.), Narodnu  prosvjetu i pjevački zbor "Zelenbor"u Vodicama (1908.), Pučku knjižnicu u Štrpedu (1909.), Zemljoradničku prosvjetu u Sv. Martinu (1910.),Prosvjetno društvo s muškom sekcijom "Meja" i ženskom sekcijom "Draga" u Velom Mlunu, sportsko društvo i nogometni klub ''Hajduk"u Buzetu i niz drugih udruga i institucija.[7] Tijekom stoljetne povijesti u Glazbenom društvu izmijenile su se brojne generacije glazbara i članova drugih sekcija koje su djelovale u sklopu Društva, posebno nakon Drugog svjetskog rata. Tada je (1945.g.) osnovan i Mješoviti pjevački zbor, a kasnije i folklorna sekcija. Danas pod njihovim okriljem djeluju Limena glazba, Mješoviti pjevački zbor i Klapa"Pinguentum".

Osnivačka skupština Kulturno-umjetničkog društva "Roč" iz Roča održana je 26.12. 1959. godine.  Slijede godine upornog rada, proba, samoorganiziranja, ali slijede i mnogobrojni nastupi širom našeg okruženja i lstre.[8]

Društvom je, u preko 50 godina kontinuiranoga rada, prošlo na stotine članova u svim aktivnostima - orkestrima, zborovima, klapama, instrumentalnim  sastavima i gunjcima. Osamdesete godine prošloga stoljeća obilježene su i aktivnostima folklorne skupine. Danas u Društvu djeluju mješoviti pjevački zbor, limena  glazba, ženska klapa "Roč"; muška klapa "Boškarin", gunjci "Štrace", Kantin" i "Arkul". Godine 1991. odlukom Skupštine Društvo mijenja naziv u "lstarski željezničar". Na  svečanoj sjednici Društva krajem 2010. godine, kojom je obilježena 50. godišnjica osnutka ročke limene glazbe, Društvo je preimenovano u Željezničarsko kulturno-umjetničko društvo "Renato Pernić". Tim činom odana je dužna počast prvome voditelju, osnivaču i idejnom vođi limene glazbe iz Roča.

Mnogobrojne  manifestacije koje se održavaju na Buzeštini dijelom se također oslanjaju i na narodnu glazbu i tradicijske glazbene instrumente s ovoga područja. Među njima istaknuto mjesto zauzima Međunarodni susret svirača malih dijatonskih harmonika "Z armoniku v Roč" koji se u Roču održava od 1989. godine,a pokrenut je na inicijativu Renata Pernića. Cilj je Susreta okupiti i predstaviti što veći broj svirača dijatonske harmonike (popularno nazvane"trieština") te izabrati predstavnike Hrvatske koji će nastupiti na natjecateljskom dijelu Međunarodnog festivala dijatonske harmonike  u Italiji.

Od 2006. godine se u Humu, najmanjem gradu na svijetu, održava susret svirača vijulina i pratećih glazbala nazvan "Z vijulini sopu muškardini". Koncepcijom susreta autor Vladimir Pernić želi revitalizirati muziciranje na vijulinu i ostalim glazbalima na tradicijski način te sastavima gunjaca vratiti izvorni oblik.

"Raspjevana Buzeština" smotra kulturno-umjetničkog i glazbenog amaterskog stvaralaštva, pokrenuta je 1974. godine i svojom je koncepcijom otvorena svim uzrastima, oblicima, žanrovima i izričajima amaterskog kulturnog stvaralaštva. Tijekom gotovo četiri desetljeća održano je preko stotinu priredbi "Raspjevane Buzeštine" na kojima je sudjelovalo u prosjeku dvjestotinjak sudionika po priredbi. Glazbena karavana posjetila je gotovo sva veća mjesta Buzeštine. Uz Buzet i Roč, brojne raspjevane večeri pamte mještani Vrha, Sovinjaka, Krušvara, Livada, Lanišća, Sv.Martina, lstarskih Toplica, Sv.Duha  te radnici tadašnjih radnih organizacija - tvornica Cimos, Drvoplast i Nada Dimić. Ogroman je broj suorganizatora,sponzora i donatora, pojedinaca i firmi koji su pružali potporu manifestaciji, a svih trideset godina pokrovitelj manifestacije blla je Općina Buzet, odnosno Grad Buzet. Još i danas se pamte veličanstveni dočeci koje su vrijedni mještani priređivali karavani: prave izložbe kolača, svakojake slastice, topli kruh ispod črepnje, sklede pune biga, domaća vina i ljekovite rakije, pjesma iz duše, spontani zagrljaji i košare pune cvijeća.[9]

"Bajsi u Draguću" još je jedan projekt Vladimira Pernića, koji na trgu u Draguću okuplja svirače bajseva i pratećih instrumenata koji cine tradicijske sastave gunjaca.

Festival istarskih klapa"Pivajući sva smo blaga stekli" održava se u Buzetu od 1998. i nastao je iz Susreta klapa Istre i Primorja, koji su 1994. godine utemeljili POU "Augustin Vivoda" Buzet i Turistička zajednica Grada Buzeta. Na festivalu nastupaju ženske i muške klape i pjevačke skupine, raspoređene u večer ženskih, odnosno večer muških klapa.

Pravo natjecanja imaju samo klape i pjevačke skupine iz Istre i Hrvatskog primorja. Svaka od njih izvodi dvije pjesme. Festivalski repertoar obuhvaća dalmatinske klapske pjesme s Omiškoga festivala, harmonizacije napjeva s elementima glazbenog i izvanglazbenog izričaja Istre, Kvarnera i Hrvatskoga primorja te autorske skladbe. Najviše skladbi koje se izvode na Festivalu istarskih klapa pripada skupini dalmatinskih klapskih pjesama.[10]

U vrijeme osnutka Glazbenog društva "Sokol"u Buzetu rijetko je koja kuća imala uređaj za reprodukciju zvuka. Victor-Victrola fonografi proizvodili su se u Americi između 1901. i 1929. godine, pa je taka i naš primjerak fonografa Victrola s unutrašnjom trubom moguće datirati u vrijeme između 1906. i 1925., kada su se ti uređaji proizvodili.[11] Drugi je primjerak  fonografa tzv. His master's voice (ili HMV) koji je proizveden u Engleskoj od strane The Gramophone Company koja je licencirala logo psa i fonografa za upotrebu u Europi. Ta kompanija nije bila izravno vezana za Victor Talking Machine kompaniju, iako su dijelili neke zajedničke proizvode. Uz te uređaje dolazi i cijela kolekcija  gramofonskih ploča s vrlo različitom vrstom glazbe koja se na njima nalazi, svojevrstan pregled popularne glazbe koja se u to vrijeme slušala, a nosači zvuka nabavljali uglavnom u Trstu.

U zbirci su također i dva magnetofona proizvođača Geloso iz Milana. Geloso 255s proizvodio se između 1955. i 1958. godine, a Geloso 268 lzmeđu  1961. i 1962. godine. Glavna razlika medu njima bila je ta što je potonji model imao 3 brzine snimanja/reproduciranja.

Od istarskih tradicijskih glazbala u zbirci su buzetskoga Zavičajnog muzeja mih sa mišnicom, bajs, cindra i sopela. Mlh je glazbalo sačinjeno od mijeha janjeće iii jareće kože na koji se montiraju ostali drveni dijelovi. Namijenjen je prvenstveno pratnji plesa, no mogu se uz njega i pjevati pjesme. Bajs je kordofono narodno glazbalo na kojemu se ton proizvodi gudalom, nešto je veći od violončela, a manji od kontrabasa. Bajs ima dvije žice od goveđih crijeva, ugođene u kvintama. Naš je primjerak, prema zapisima u inventarnoj knjizi Muzeja, izradio Andrea Petohleb u selu Podrebar kod Buzeta 1883. godine.

Cindra karakterizira glazbenu  baštinu Ćićarije, a radi se o instrumentu sličnom lutnji, dugačkome oko 70 cm, odnosno jednoglasno ugođenoj tamburici  s dvjema žicama[12] koju je obično izrađivao sam svirac. Koristila se za solističko sviranje ili kao pratnja plesova, popularnih polki, valcera, mazurkii štajeriša.

Za sopelu nema podataka o tome otkud potječe, tko ju je izradio iii gdje se koristila, pa ćemo ovdje samo navesti kako se radio glazbalu karakterističnom za lstru, Hrvatsko primorje i otoke.

Od glazbenih instrumenata, u našoj su zbirci još tri klarineta i truba na kojima su muzicirali nekadašnji članovi Glazbenog društva "Sokol" iz Buzeta. Iz ostavštine toga društva spomenimo i notne zapise po kojima su muzicirali, kapu jednog od članova te sokolsku palicu kojom se koristio dirigent. Nadalje, tu su pravila Glazbenoga društva "Sokol" iz Buzeta iz 1905. godine. lz iste su godine i Zapisnik 2. odborske sjednice Glazbenoga društva "Sokol"te  iskaz dobrovoljnih doprinosa za kupnju glazbala. Glazbari su se po instrumente uputili u Češku, u Kraslice, i tamo očito kupili prvi kontingent glazbala.

Suvremeni nosači zvuka (LP ploče, kasete, glazbeni CD-i) zabilježili su izvedbe kako narodnih svirača[13] taka i ponešto drugačiju vrstu glazbe koju izvode sekcije glazbenih društava u Buzetu i Roču.

Glazbena zbirka buzetskoga Zavičajnog muzeja, kako smo već naglasili, nije velika ,a ni potpuna. U svojem opsegu svjedoči mnogim dosad spomenutim događanjima, čuva i baštini glazbenu prošlost Buzeštine. Tek smo nedavno u ostavštini Slavomira Cerovca, koju je Grad Buzet za potrebe  našega Muzeja otkupio prošle godine,"pronašli" dva magnetofona i 10-ak magnetofonskih  traka na kojima su snimljeni narodni sviračI i pjevači, među ostalima i gunjci u Kotlima, bugarenje u Lanišću 1964. godine  te mnogi drugi koje tek treba ponovno "otkriti" kada se završi digitaliziranje tih traka.

 

BILJEŠKE:


[1]Slavko ZLATIĆ, uvodni tekst na LP ploči Narodne pjesme i plesovi Buzeštine. Jugoton, Zagreb.

[2] Renato PERNIĆ, Meštri, svirci i kantaduri. Reprezent, Buzet,1997., str. 40.

[3]Za izraz "pjevati" u različitim dijelovima ĆiĆarije postoje različite riječi: "kantat", kantet" ili "kentet".

[4]Vidi op.4.

[5]Vladimir PERNIĆ. Istarski gunjci, Reprezent, Račice, 2005., str.15.

[6]Vidi op.5., str. 14.

[7]Mirjana PAVLETIĆ, Stogodišnji ''Sokol" iz Buzeta, Franina i Jurina, istarski kalendar za 2005.godinu, str. 100-107.

[8]Davor GRABAR, 50 godina KUD-a "lstarski željezničar" Roč 1 959.-2009., Buzetski zbornik 37, Buzet, 2010., str.213-215.

[9]httpJ/www. poubuzet.hr/index.php?id=manifestacije#lraspjevana

[10]http://www. poubuzet.hr/fik

[11] http://www. victor-victrola. corn/

[12] Vidi op.2., str.46.

[13] LP ploča Narodne pjesme i plesovi Buzeštine i glazbeni CD Subotina po starinski.