Razvoj i djelovanje porečkog muzeja dijeli se na tri razdoblja. Prvo razdoblje započinje osnivanjem Istarskog pokrajinskog arheološkog muzeja u Poreču, koji je tada bio glavni grad Markgrofovije Istre i središte Pokrajinskog sabora za Istru. Prvi muzejski fundus sastojao se uglavnom od donacija građana i sakupljača starina te od arheoloških nalaza prikupljenih tijekom istraživanja na više lokaliteta u okolici Poreča.
Druga faza vezuje se uz razdoblje između dva svjetska rata, kad Istra potpada pod talijansku upravu, a središte Pokrajine postaje Pula. Shodno tome, Istarski pokrajinski arheološki muzej seli se u Pulu, kao i dio muzejskog fundusa, a porečki muzej ponovo se otvara 1926. godine kao Gradski muzej za umjetnost i povijest. Ravnatelj muzeja u tom razdoblju postaje Ranieri Mario Cossàr čiji se znanstveni rad uz povijesno-umjetničke, povijesne i filološke teme doticao i etnografije. Vrlo je značajan njegov rad u kojem rekonstruira tradicionalno „vlaško vjenčanje“ s kraja 19. st. u Baderni. Fotografije koje su tada bile snimljene možemo smatrati prvim elementom etnografije u porečkom muzeju, budući da su bile izložene u tadašnjem postavu. Ipak, nemamo potvrde da su u tom razdoblju prikupljani etnografski predmeti.
Tijekom Drugog svjetskog rata dio muzejskog fundusa kao i dokumentacije bio je izgubljen u požaru. Muzej se ponovo otvara tek 1953. godine kada se kao ravnatelj zapošljava Ante Šonje, diplomirani povjesničar umjetnosti i arheolog. No još ranije, 1949. godine u Romaničkoj kući izloženi su etnografski predmeti koji su predstavljali začetak Etnografskog odjela ZMP-a. Taj je materijal bio prikupljen 1946. godine, uz druge raznovrsne dokumente, prilikom postavljanja izložbe „Svjedočanstva o slavenstvu Istre“ u povodu posjeta Međusavezničke komisije koja je odlučivala o sjedinjenju Istre s Italijom ili Jugoslavijom. U ovom trećem razdoblju djelovanja porečke muzejske institucije odnos prema etnografskoj građi je znatno promijenjen, što je utjecalo i na politiku otkupa građe na terenu. Najveći dio predmeta koji danas sačinjavaju Etnografski odjel sakupljeno je u razdoblju od ranih 60-ih do ranih 70-ih godina 20. stoljeća. Prema dokumentaciji iz 1987. godine u muzeju je bilo pohranjeno 902 etnografskih predmeta, a dodatnim istraživanjima na terenu, donacijama i otkupima u međuvremenu se taj broj popeo na 1196.
Što se tiče tradicijskih glazbala koja se čuvaju u Etnografskom odjelu, njihov je broj relativno malen, odnosno, ima ih ukupno 26. Među njima je 9 dvojnica, 5 šurli, 4 sopele, 3 miha i jedna mišnica bez miha, te po jedna frula od trske, harmonika, cindra i lirica (lijerica). Prema dostupnim podacima, ovi su predmeti prikupljeni najvećim dijelom na području općina Poreč i Kanfanar i to ranih šezdesetih godina 20. stoljeća, kada su provođene velike akcije otkupa etnografskih predmeta na terenu.
Nažalost, za čak 9 premeta, odnosno skoro trećinu, nema zabilježenih tragova o otkupu, budući da su predmeti otkupljivani u velikom broju i često bez bilježenja relevantnih podataka. Tome je doprinijela i okolnost da u muzeju tada nije bilo zaposlenih kustosa etnografske struke. Također su u slučajevima gdje je za predmete zabilježena dokumentacija izostavljeni podaci o mjestu, vremenu i imenu izrađivača. Izuzetak su dva miha, od kojih je jedan u potpunosti izradio Gašpar Laković (poznati svirač i izrađivač tradicijskih glazbala, 1884. – 1970.), vjerojatno isključivo za potrebe muzeja budući da je očito da glazbalo nije nikada korišteno. Drugi je mih G. Laković samo djelomično izradio, odnosno, drvene su mišnice otkupljene u Mrganima a Laković je izradio ostatak glazbala, odnosno njegov kožni dio.
Među zanimljivim predmetima u zbirci su dva žičana glazbala – cindra, koja prema natpisu na poleđini potječe iz Bresta pod Učkom, a datira se u 1870. godinu, te lijerica za koju nemamo podataka o porijeklu, ali se može pretpostaviti da ne potječe iz Istre već iz Dalmacije.